Završena je 17. akcija obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja. U ovoj akciji posjetili smo neobilježena mjesta stradanja na području Trnova, Igmana i Bugojna te smo u njima obilježili osam mjesta stradanja koja su u tim lokalnim zajednicama zaboravljena, o kojima se šuti i koja su jako često predmet negiranja da se tu bilo što dogodilo.
Ovoj akciji obilježavanja pridružili su se i novinarka i snimatelj Balkanske istraživačke mreže novinara (BIRN) koji su napravili dokumentarnu emisiju o onome što naša inicijativa radi već šest godina i koja će biti emitirana u sklopu TV Justice.
BIRN našu inicijativu prati od samih početaka te su nam podrška i važan saveznik u našoj zajedničkoj želji za izgradnjom zdravije kulture sjećanja. Akciji se pridružio i Edin Ramulić ispred Fondacije za izgradnju kulture sjećanja iz Prijedora. Zajedno smo posjetili smo Bravnice kod Jajca, neobilježeno mjesto stradanja iz 1995. koje smo prije tri godine u sklopu jedne od naših akcija obilježili. U Bravnicama je naš privremeni memorijal (tablu) lokalno stanovništvo premjestilo na jednu brezu, uz cestu, te je time tablu pretvorilo u stalni memorijal koji već 3 godine opominje da se tu nešto dogodilo. Edin je u Bravnicama novinarima BIRN-a prenio važnost rada na neobilježenim mjestima stradanja te je iz pozicije svog dugogodišnjeg iskustva u radu na izgradnji kulture sjećanja novinarima BIRN-a prenio važnost rada na onim mjestima stradanja koja nisu u fokusu javnosti. Zajedno smo dotrajalu tablu zamijenili novom te smo još jednom sa tog mjesta odaslali poruke o izgradnji konstruktivnog sjećanja na ratni period.
Zavjet šutnje
Proteklih šest godina inicijativa obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja radi na izgradnji zdravog sjećanja na događaje u proteklom ratu na području Bosne i Hercegovine. Od 2015. godine smo posjetili i obilježili 127 mjesta stradanja koja su bila mjesta zatočenja ili zločina te drugih vrsta kršenja ljudskih prava u ratnom vremenu od kojih je njih 125 još uvijek neobilježeno. Mjesta stradanja koja posjećujemo najčešće su podvrgnuta zavjetu šutnje koji onemogućava da se o tim lokacijama i onome što se na njima događalo konstruktivno i javno govori u lokalnim zajednicama u kojima se nalaze. Namjera nam je bila da se fokusiramo na ona mjesta stradanja koja su negirana, o kojima se šuti i koja još uvijek nemaju dostojan memorijal, jer su upravo te lokacije one koje nam omogućavaju da se suočimo s onime što nije u fokusu dominantnih narativa o prošlosti. Takva zaboravljena i negirana mjesta stradanja su zapravo i najvažnija za prelazak preko naših imaginarnih granica sjećanja i posvađanih nacionalnih narativa te se putem razgovora o njima potiče gradnja zajedničkog pogleda na prošlost u BiH.
Imaginarna linija
Akciju smo započeli na području Trnova gdje nas je dočekao i bio nam domaćin Goran Timotija, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Trnova. Zajedno s njime obišli smo i obilježili devastirani hotel Treskavica u dijelu Trnova koji pripada Republici Srpskoj. Malo mjesto, presječeno imaginarnom enitetskom linijom, usprkos nametnutoj podjeli živi zajednički život i funkcionira u dva entiteta. Devastirani hotel Treskavica je tijekom 1992. godine služio kao mjesto zatočenja za osobe srpske nacionalnosti koje su tu dovedene nakon što su jedinice ARBiH i HOS-a zauzele to područje. U razgovoru s Goranom, čuli smo više o onome kako su se stvari odvijale u tom periodu, ali nam je i objasnio kako usprkos tomu što se objekt nalazi u RS-u, on još uvijek nije adekvatno obilježen. Goran nam je također prenio i nezadovoljstvo sudskim procesima vezanim uz zatočeničke objekte na području Trnova te nam je dao podršku u daljnjem obilježavanju mjesta stradanja.
Na platou Igmana, obilježili smo bivši Hotel Mrazište, sada devastirano zdanje, smješteno pored šumske uprave, a tijekom rata sjedište i zapovjedni centar Jedinice za posebne namjene Armije Republike BiH pod nazivom „Zulfikar“. Jedinica „Zulfikar“ je u tom objektu imala prostor koji im je služio kao mjesto zatočenja za osobe srpske i hrvatske nacionalnosti s šireg područja Sarajeva i Konjica koji su tu dovođeni iz drugih zatočeničkih objekata – npr. Musala u Konjicu na ispitivanje, prinudni rad i zlostavljanje.
Povratak u Bugojno
Akciju smo nastavili na području Bugojna, kojem se nakon šest godina vraćamo. U našoj prvoj akciji, među prvim mjestima stradanja koja smo obilježili bio je i stadion Iskre u Bugojnu. Sad smo se vratili da obilježimo i druge lokacije koje su neobilježena mjesta stradanja. U ljeto 1993. u Bugojnu je došlo do sukoba između ARBiH i HVO-a gdje ARBiH uspijeva nadjačati HVO i dovesti Bugojno pod svoju kontrolu. U sklopu tog sukoba dogodila su se i mnoga nedjela te su otvoreni brojni zatočenički objekti na području Bugojna.
U samom jeku sukoba od 17. do 28.7.1993. jedinice HVO-a koje su već tada bile u uzmaku, u podrumskim prostorijama Motela Akvarijum stvaraju zatočenički objekt u koji zatvaraju osobe bošnjačke nacionalnosti koje su zarobili prilikom borbi. U objektu je bilo zatočeno 46 osoba koje su, nakon 11 dana zatočenja u nehumanim uvjetima, razmijenjene za ranjene pripadnike HVO-a. U obilježavanju motela Akvarijum kao neobilježenog mjesta stradanja su nam se pridružili Emir Omerinović, ispred udruge žrtava “Vrbanja 93” i Vahid Karagić, zatočenik tog objekta i predstavnik udruge logoraša iz Bugojna. Vahid nam je prenio svoje iskustvo zatočenja i zašto je njemu važno da ovakve lokacije imaju dugotrajni podsjetnik na traumatične događaje koji su se tu odvili, uz nadu da će se nekada u budućnosti pojaviti hladnije glave koje će ovakve događaje i spomenike shvatiti kao opomenu na zlo koje rat sa sobom nosi.
Brojna mjesta zatočenja na području Bugojna
Kada je 17.7.1993. počeo oružani sukob između ARBiH i HVO-a na području Bugojna, pripadnici 307. bbr ARBiH su zatočene pripadnike HVO-a i civile hrvatske nacionalnosti počeli zatvarati u razne zatočeničke objekte. U ovoj akciji smo obilježili njih pet.
Osnovna škola “Vojin Paleksić” posebice njena sportska dvorana, služila je kao mjesto zatočenja do sredine augusta/kolovoza 1993. U objektu je bilo zatočeno do 250 osoba koje su bile podvrgnute nehumanim uvjetima i zlostavljanjima. Jedan zatočenik je ubijen. Zatočenici su nasilno premještani u druge objekte, prvenstveno na stadion Iskre.
Podrumske prostorije salona namještaja “Slavonija DI” služile su do 23. kolovoza/augusta kao zatočenički objekt za do 200 zatočenih Hrvata koji su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima i zlostavljanjima. Zatočenici su nasilno premješteni na stadion Iskre.
Podrumske prostorije bivše BH banke a sada BBI banke poslužile su kao mjesto zatočenja za osobe hrvatske nacionalnosti koje su tu dovođene na ispitivanje i obradu. U gornjem dijelu objekta je u tom periodu bilo zapovjedništvo Vojne policije 307. brigade ARBiH. Zatočenici su bili podvrgnuti premlaćivanjima, ispitivanjima i svakodnevnim zlostavljanjima. Zatočenički objekt u podrumu BH banke je imao funkciju sve do siječnja/januara 1994. godine.
Kloster časnih sestara ili bivši Marksistički centar poslužio je kao zatočenički objekt za bugojanske Hrvate u kojem su zatočenici bili smješteni sve do siječnja/januara 1994. Najmanje jedan zatočenik je ubijen a veliki broj je bio podvrgnut nehumanim uvjetima, zlostavljanjima i premlaćivanjima.
Podrumske prostorije Gimnazije Bugojno su do oktobra/listopada 1993. služile kao mjesto zatočenja za više od 100 osoba hrvatske nacionalnosti koji su u tom objektu bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, raznim torturama, zlostavljanjima i prisilnom vađenju krvi. Upravu nad zatočeničkim objektom imale su vojne i policijske strukture pošto je u gornjem djelu Gimnazije bila smještena policijska stanica.
U to burno ljeto 1993. poraženi pripadnici HVO-a kao i druge osobe hrvatske nacionalnosti s područja Bugojna bivaju kolektivno zatočeni na desetak mjesta zatočenja na području cijele općine Bugojno. Zatočenički objekt na stadionu Iskre, koji smo obilježili u prvoj akciji, služio je kao krajnji zatočenički objekt za osobe hrvatske nacionalnosti sve do 19.3. 1994. godine, kada su posljednji zatočenici hrvatske nacionalnosti sa stadiona, nakon osam mjeseci zatočenja, razmijenjeni za zatočenike bošnjačke nacionalnosti s Heliodroma u Mostaru.
Prethodno spomenuta mjesta zatočenja na području Bugojna dobila su svoj sudski epilog na više sudskih instanci. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je komandanta 3. korpusa ARBiH Envera Hadžihasanovića na zatvorsku kaznu u trajanju od tri i po godine i načelnika Štaba 7. muslimanske brigade 3. korpusa ARBiH, Amira Kuburu, na zatvorsku kaznu od dvije godine. Sud BiH osudio je Enesa Handžića na zatvorsku kaznu u trajanju od osam godina, Aliju Osmića na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine, Osmana Šegu na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina. Sud BiH osudio je Nisveta Gasala i Musajba Kukavica na kaznu zatvora u trajanju od po četiri godine, a Senada Dautovića na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
Put ka zdravom sjećanju
Sve lokacije koje smo do sada spomenuli još uvijek nemaju memorijal koji će budućim generacijama govoriti o onome što se tu dogodilo. Nažalost, u službenim i dominantnim memorijalnim praksama i u lokalnim zajednicama još uvijek ne postoji prostor da se o ovim mjestima stradanja konstruktivno govori i da ih se koristi kao zalog budućim generacijama da ne ponavljaju iste greške. Naše društvo i lokalne zajednice koje ga čine još uvijek nije izabralo put koji vodi ka zdravom sjećanju na teške periode iz prošlosti. Nažalost, još uvijek su negiranje i šutnja način na koji se u lokalnim zajednicama gleda na patnju manjinskih grupa.Inicijativa obilježavanja neobilježnih mjesta stradanja, davanjem prostora i glasa takvim mjestima stradanja i žrtvama želi to promijeniti. Šutnja nije zlato.
Video sa akcije: