Koraci inicijative Obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja su i ovaj, 16. put, odjekivali bosanskohercegovačkim vrletima i zaboravljenim mjestima stradanja. Ovog puta posjetili smo lokalne zajednice u istočnoj Hercegovini i obilježili mjesta zatočenja, ubojstava, zlostavljanja i patnje iz prethodnog rata.
S one strane Veleži
Akciju smo započeli obilježavanjem objekta bivšeg policijskog odmarališta na Boračkom jezeru kod Konjica. Tijekom 1992. godine objekt bivšeg policijskog odmarališta i podrumske prostorije caffe bara “Strela” služili su Vojsci Republike Srpske i određenim dobrovoljačkim formacijama kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su na ovo mjesto dovođeni s područja cijele istočne Hercegovine. Zatočenici i zatočenice su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, zlostavljanjima i premlaćivanjima, a veliki broj njih je kasnije pronađen u kraškim jamama na obroncima Prenja i Veleži. Posebno okrutan tretman u ovom objektu imale su zatočenice koje su bile podvrgnute seksualnom zlostavljanju i ropstvu
Velež je planinski masiv koji se pruža u smjeru istok – zapad od Mostara do Nevesinja, i tijekom posljednjeg rata bio je dijelom granica koja je odvajala zaraćene strane. Ime mu dolazi od imena slavenskog boga Velesa, boga podzemlja i kaosa koji je povremeno krao ljude i stoku sa površine i odvlačio ih sebi u podzemlje. Ratni kaos oko Veleži 1992. godine je bio neka vrsta oživotvorenja božanskih atributa onoga po kojemu je planina dobila ime – neki od najvećih zločina u ovom posljednjem, ali i u Drugom svjetskom ratu, počinjeni su bacanjem ljudi u vrata podzemlja, kraške jame.
Podno sjeveroistočnih obronaka Veleži i sa samo 244 popisana stanovnika smjestila se općina Istočni Mostar, nastala Dejtonskim sporazumom, a obuhvaća područje grada Mostara koje je bilo pod kontrolom jedinica Vojske Republike Srpske tijekom posljednjeg rata. U ratnom kaosu 1992. godine, Bošnjaci i Hrvati s područja Nevesinja koji su pokušavali pobjeći na područja pod kontrolom ARBiH i HVO-a bili su prinuđeni proći preko teritorija ove lokalne zajednice. One koji nisu imali sreće da uspješno prijeđu na sigurnu teritoriju zarobile su jedinice VRS-a te su bili zatočeni u samom centru sadašnje općine Istočni Mostar, u prostorijama stare škole u Dnopolju. U objektu su u raznim fazama rata bile zatočene grupe osoba zarobljenih prilikom pokušaja prelaska. Jedna od tih grupa, koju su činile osobe iz sela Kljuna, Hrušte i Luka na području Nevesinja, nakon mučenja u prostorijama škole, odvedena je do lokacije jame Doline-Kušići te ubijena na lokalitetu jame.
Jamu Doline-Kušići smo obilježili uz pomoć i podršku Senada Sude Omerike iz Mostara koji nam se pridružio u akciji obilježavanja lokacija na ovom području.
Senad Omerika već dugo godina radi na istraživanju i podizanju svijesti o zločinima koji su se u proteklom ratu dogodili na širem području Nevesinja. Autor je nekoliko radova, izložbi i filmova posvećenih stradanju nevesinjskih Bošnjaka i Hrvata.
Senad nam je dao informacije i o drugim jamama i lokacijama stradanja na ovom području te nam se pridružio u obilježavanju još jednog neobilježenog mjesta stradanja. Zajedno smo obilježili jamu Dubravica-Breza koja se nalazi suprotnom kraju doline podno Veleži. Na ovo su mjesto pripadnici srpskih vojnih formacija doveli i strijeljali grupu od 27 muškaraca bošnjačke nacionalnosti koja je zarobljena prilikom pokušaja prelaska na sigurnu teritoriju. Posmrtni ostaci osoba strijeljanih na ovoj lokaciji su naknadno pronađeni na obroncima Veleži na lokaciji sekundarne masovne grobnice „Teleća lastva“, gdje su ih nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma premjestili oni koji su htjeli sakriti tragove zločina. Muškarci strijeljani na ovoj lokaciji bili su dio grupe od preko 80 ljudi, među kojima je bilo i žena i djece i staraca, a koji su svi zarobljeni u pokušaju prelaska na sigurnu teritoriju i zatočeni u školi u Dnopolju. U školi su muškarce odvojili i odveli na lokaciju jame Dubravica-Breza, a žene, djecu i starce u Nevesinje u objekte „Alatnice“, koju smo u ovoj akciji također obilježili.
Nevesinjska golgota
Prije 1991. godine na području Nevesinja je živilo više od 3500 osoba “nesrpske” nacionalnosti, kako je Haški tribunal, da bi olakšao sebi terminološki posao, počeo nazivati žrtve na područjima pod kontrolom Vojske Republike Srpske i drugih srpskih vojnih formacija. Krajem proljeća 1992. godine su osobe nesrpske nacionalnosti postale nepoželjne na širem području Nevesinja i istočne Hercegovine te su po ustaljenim praksama, koje su korištene na području cijele zaraćene i kaotične bivše Jugoslavije, protjerivane i prisilno zatvarane na raznim objektima i lokacijama. Dobar dio stanovnika Nevesinja i nevesinjskih sela nesrpske nacionalnosti prešao je preko Veleži na sigurnu teritoriju, prema Mostaru, a oni koji tu sreću nisu imali, zatočeni su u nekima od mjesta zatočenja uspostavljenih na području Nevesinja.
Prethodno spomenuta „Alatnica“, sada u vlasništvu prehrambenog giganta Swislion služila je tijekom 1992. godine kao mjesto zatočenja žena, djece i staraca nesrpske nacionalnosti s područja Nevesinja. Upravu nad zatočeničkim objektom u Alatnici imale su paravojne dobrovoljačke jedinice koje su usko surađivale s vodstvom tadašnjih policijskih struktura na području Hercegovine i Nevesinja. Krstu Savića, kao šefa Centra javne bezbjednosti Trebinja, hijerarhijski nadređenog svim stanicama javne bezbjednosti na području istočne Hercegovine, Sud BiH osudio je sa zločine počinjene u ovom zatočeničkom objektu, ali i u drugim zatočeničkim objektima na području Nevesinja u kojima su bili smješteni zatočenici i zatočenice nesrpske nacionalnosti.
Vojno sposobni muškarci s područja Nevesinja su bili odvajani i smještani u druge zatočeničke objekte među kojima i objekt bivšeg Doma JNA, a sada objekt Muzičke škole u centru Nevesinja, koji smo također obilježili. Zatočenici i zatočenice u ovim objektima bili su podvrgnuti zlostavljanjima i nehumanim uvjetima, a većina njih je kasnije nasilno premještena u zatočeničke objekte na području Bileće, najviše njih u kasarnu JNA „Moša Pijade“.
Sred pušaka, bajoneta
Krajnje odredište skoro svih zatočenika i zatočenica, te neka vrsta koncentracijskog zatočeničkog objekta za područje Istočne Hercegovine bila je kasarna „Moša Pijade“ u Bileći. Kasarna je dobila ime prema komunističkom revolucionaru koji je tijekom 1940. godine uz druge istaknute revolucionare i španske borce bio zatočen u logoru koji je tadašnja Kraljevina Jugoslavija na području Bileće otvorila za predratne komuniste. U to, uzničko, predratno doba, jedan od zatočenika, slovenski komunist Milan Alih spjevao je pjesmu “Bilećanka” koja se u poslijeratnom periodu nametnula kao jedna od najpopularnijih i najobrađivanijih programatskih pjesama koje su opsivale zatočeničke dane u bilećkom kazamatu.
Kroz progonstvo i trpljenje,
kroz tamnice mrak,
dolazi nam novi život,
čujte mu korak.
Stihovi ove pjesme urezani su u kolektivnu memoriju i još će dugo podsjećati na patnju ljudi koji su u to doba bili zatočenici u bilećkom zatvoru. Patnje novijih datuma, posebice one iz zadnjeg rata, još uvijek nisu dobile dostojan pjesnički epilog, ni memorijal koji će budućim generacijama govoriti o onome što se događalo na području Bileće, te ih tako opominjati o tome što znači izgubiti slobodu i dostojanstvo. Jedan od načina na koji se potiče sjećanje i na te događaje je naša inicijativa obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja, koja je ovog puta u Bileći obilježila mjesta zatočenja, među kojima i kasarnu koja je nosila ime po jednom od nekadašnjih bilećkih zatočenika.
Objekt kasarne “Moša Pijade” je trenutno u funkciji aktivnog vojnog objekta Oružanih snaga BiH pod nazivom kasarna “Bilećki borci”. Pristup ovom objektu je jako otežan zbog stalne čuvarske službe i komplicirane pravne procedure za ulazak. Zbog važnosti objekta kao mjesta zatočenja, odlučili smo se da obilježimo i ovo mjesto stradanja na ponešto drugačiji način. Tijekom 1991. godine u objektima kasarne bili su zatočeni vojnici zarobljeni prilikom ratnih događanja na području južne Hrvatske, a tijekom 1992. godine u objektima su većinom bili zatočeni civili nesrpske nacionalnosti s područja Bileće, Nevesinja, Gacka, Trebinja…Obje grupe zatočenika, iako zaštićene međunarodnim propisima i konvencijama, bile su podvrgnute nehumanim uvjetima, zlostavljanjima, mučenjima i ispitivanjima. Upravu nad zatočeničkim objektom imale su jedinice vojne policije Vojske Republike Srpske, čiji su pripadnici za zločine u ovom objektu i osuđeni.
Osim kasarne, u Bileći smo obilježili objekt bivšeg Đačkog doma, u kojem su sad smještene institucije inspekcije i šumarstva. Objekt je tijekom 1992. služio kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, prvenstveno civila s područja Bileće. Zatočenici su bili podvrgnuti psihičkom i fizičkom zlostavljanju te su kasnije prisilno prebačeni u bilećku kasarnu. Upravu nad objektom Đačkog doma imale su jedinice rezervnog sastava policije.
Ovom akcijom obilježavanja inicijativa obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja došla je do broja od 119 obilježenih mjesta stradanja. Obilježavanje lokacija u istočnoj Hercegovini nam je već duže vrijeme predstavljalo veliki izazov zbog nemogućnosti pronalaska suradnika s tog područja, koji bi nam pomogli i bili nam podrška prilikom obilježavanja. Nakon što smo obilježili osam lokacija, do kojih smo dolazili s nekom vrstom strepnje, možemo reći da smo zadovoljni onime što smo dokumentirali i obilježili, iako su nam neke lokacije još uvijek nedostupne, te im se planiramo vratiti u budućnosti. Aktivnosti se nastavljaju javnom kampanjom kojom putem društvenih mreža i drugih medijskih platformi, ostavljamo trag u digitalnom svijetu o onome što se događalo na ovom području u proteklom ratu.
Iako je na svim ovim lokacijama memorijal u fizičkom prostoru nažalost još uvijek onemogućen, našom inicijativom u digitalnoj sferi ostaje neka vrsta sjećanja o stradanju, za buduće generacije, koje će tim putem u budućnosti, imati priliku informirati se o onome što se na ovom podrućju događalo tijekom devedesetih. Naša intervencija u prostoru, te digitalna objava u online svijetu su samo poticaj za ljude koji žive na tim prostorima da razmisle o onome što (im) se dešavalo i koji je pošten način ophođenja prema zločinima koji su se tu dogodili. Pošten odnos prema negativnim trenucima zajedničke ratne prošlosti, koji uključuje i procese obilježavanja mjesta stradanja onih drugih, te sjećanje na one trenutke naše prošlosti koji se ne bi smjeli više nikada ponoviti, stvaraju budući moralni zalog koji će opominjati ljude da nitko, nikada ne smije uraditi zločine koji su počinjeni na tom mjestu.
Video sa akcije: